Ljudi moji, Edu Maajku su uhvatili sa Lexaurinima. Naslov je naravno da padneš na dupe. Edo se drogira, uz to Bosanac.. Nevjerovatno, kako je samo mogao uzimati nešto što mu ublažava psihičku bol, što će mu držati dobro raspoloženje čak i kada se osjeća kao najzadnje govno? Sa ili bez recepta.
U priči Nemiri sam pisala o tragičnoj sudbini žene koja nije našla ravnotežu između realnosti i snova, a tražila spas u opijatima.
Mislim da ljudi nerado pričaju o takvim problemima, ali rado čitaju o tome kako je ova ili ona ovisnost izašla na vidjelo. Nije ni čudo. Tko želi  kraj sebe depresivnog čovjeka, tko je spreman slušati njegove probleme? Danas smo pod pritiskom da moramo biti lijepi, zgodni, dobro obučeni, dobro raspoloženi..spremni za party..cool..Malo je tu mjesta i razumijevanja za unutarnje boljke i psihičku poljuljanost.
Zašto ljudi potiskuju svoje stvarne probleme i traže riješenje u Lexaaurinima, Tramadoloru i ostalim drogama? Ne smijemo zaboraviti niti alkohol koji je previše potcijenjena droga. Nije loše ponekad popiti čašicu vina ili koju pivu, doktori kažu da to čak i nije loše za krvotok. Što ako to konzumiranje prijeđe u naviku? Kad ljudi počnu drhtati jer tijelo traži svoju dnevnu dozu otrova? Ne, ne..ne preostaje ništa drugo nego posegnuti za njim.
Težak je put prema psihologu, težak je put prema samom sebi, uhvatiti se u koštac sa stvarnim problemima. Samo što se o tome ne priča.

Bilo bi sramota. Šta bi ljudi rekli...Zato će se neki opijati, koliko ljudi pije neće ni upasti u oči. Oni drugi će i dalje kljukati Lexaurine. Krijući, naravno..jer o tome se ne priča..