ponedjeljak, lipanj 28, 2010
ponedjeljak, ožujak 22, 2010
Opet si mi došla. Nepozvana, ali ti si uvijek dobro došla. Toliko nekad čeznem za tobom i pokušavam u mislima osjetiti miris tvoje odore i tijela, tvoje geste. Po milijun puta se vraćam na scenu kad si one noći stajala iznad mene govoreći mi da me se ne možeš nagledati. Sad kad imam svoje zlato, ja te u potpunosti razumijem i zahvaljujem na ljubavi koju si mi dala, a koju prenosim nju koju volim. Kad bi barem mogla vratiti film i ugoditi tvojoj želji, da se legnem kraj tebe?
Ponekad zavirim u tvoju torbicu promatrajući sve one sitnice koje si nosila sa sobom, slike koje si toliko često ljubila. Što mi one govore? Puno toga, pogotovo svežanj slika pune tvojih poljubaca.
U snu te vidim i osjetim onakvu kakava si bila, možda si se tek malo zaokružila. Znam da ćeš nestati, tuga me hvata, a razum me bodri. Znam da ćeš otići, ali ovaj put dostojanstveno, baš onako kako si zamislila.
Pozdravljaš se sa mnom i još s nekima naglašavajući da ti je vrijeme da ideš, ali da ćeš sama odlučiti kad će to biti. Želiš se pozdraviti s onima koji su ti toliko značili. Pa zar je to previše za očekivati? Ne nije, mada znam da si i u stvarnosti čekala na one koji su ti bitni. Znam da ne vrijedi pokušati te odgovoriti, govoriti kako se tvoj master plan može i odgoditi. Tko sam ja da ti poljuljam planove? Dok obilaziš ljude kojima po zadnji put želiš reći zbogom, ja se isto tako spremam na tvoj odlazak. Ovaj put znam da ćeš otići sretna i zadovoljna, to mi je jedina utjeha. Ne, ne plačem, smješkam se. Neka zadovoljstvo ozari moje lice od sreće što si se uspjela izboriti za ono što želiš.
Ne sjećam se više da li sam uz tebe bila u tom trenutku. Sjećam se jedino prizora u sobi. Tvoje oči nikada više neće ugledati svjetlost dana, ali po crtama lica mi se čini da si otišla zadovoljna. Barem si u ovom snu umrla kako si htjela. Znam da više nisi s nama, ali si izabrala svoj put.
Volim te..uvijek ću biti uz tebe..
petak, veljača 26, 2010
Jučer je Niki stigla mala čestitka u kojoj između ostalog piše 'Tvoj prijateljica Kate ti poručuje da sa dvi godine možeš službeno postati NEMOGUĆA...hehehehe.(hvala draga) 
Čitam jučer tu poruku i potom uz prvo proljetno sunce razmišljam kako nas je ta faza do sada manje više zaobišla. Toliko sam negativnih stvari čitala i toj takozvanoj 'Terrible two' i pitala sam se je li normalno da se sa Nikom najčešće uz dobro obrazloženje mogu dogovoriti. Sve do jučer. Ulazak u treću godinu je pozdravila tako žestokim ispadom koji je za pamtiti.
Ujutro smo bili u igraonici i tamo zapalile svjećicu na prvom mini rođendanskom kolačiću. Nika je oduševljeno puhala svijeće uz pomoć male sestričine Elle. Bila je jako vesela slušajući zdravice i nestrpljivo čekajući da skinem svjećice s kolača. Veliki je gurman.
Vrijeme u igraonici je prošlo uz igru i pjevanje.
Nakon igraonice je otišla kod tetke na spavanje i potom ih je tetka dopeljala do nas da bi nastavili partijanje uz dječju muziku.
Što se onda desilo, pokušavama skužiti. Odmah mi je uletila u zagrljaj i dugo se mazila. Znala sam da treba taj kontakt nakon višesatne odvojenosti i htjela sam je odvući na sofu da se malo mazimo. No naravno da je djetetu sve drugo bilo zanimljiivo, što je razumljivo.
Kratko nakon toga je nervozno tražila jesti, što je i dobila. Nakon toga je počela plakati za svaku sitnicu, vukla me da se igram sa njom, što sam i učinila. Otišla sam s njom u njenu sobu gdje je bila tišina, čisto da dođe sebi. Onda je skužila da joj je nestao crveni auto koji je vukla u igraonicu i kod tetke..Pokušah joj objasniti što se desilo, ali čini mi se kao da je gospa isključila sve senzore. Vrištala je kao na ražnju i jedino nas je metoda 'ignore' spasila od dalje vriske. Na kratko bi zaboravila auto, no kad bi ga se opet sjetila, vrista je počela ispočetka. Tetka i tata su u panici otišli tražiti auto kod nje, pukla sam od smijeha.
Nika bi se na kratko smirila, a onda se mala iskrica pretvorila u vatru i opet bi počela histerizirati..
Kraj priče: tetka i njena obitelj su se spremali kući, a Nika je pod svaku cijenu htjela ići s njima..spavati kod njih preko noći. No obzirom na 'terrible two' napad i da nije nikada tamo prenoćila, to baš i nije bila ideja za prihvatiti. Bacila se u plač i niti jedno objašnjenje joj nije bilo dobro. Sve je tetki potvrđivala glavom dok joj je objašnjavala, a kad ju je spustila iz ruku, dernjava je počela opet.
Nije mi ništa drugo preostalo osim da napravim cut.Brzinski sam joj obukla pidžamu i stavila je u njen krevet na spavanje. KRAJ!
Ovakvi histerični ispadi su hvala bogu rijetki, u prošloj godini nam se to desilo dva ili tri puta. Nadam se da će tako i ostati....
Jučer mi je bilo muka od svega, danas se opet tome smijem..ma sve je to faza, kažu iskusni. 
četvrtak, veljača 25, 2010
ponedjeljak, siječanj 4, 2010
Postoje stvari u vezi dječice koje među ljudima stvaraju velike diskusije. Koliko dugo dojiti, da li dati djetetu dudu ili ne? Koliko je normalno? Pogotovo burnu reakciju izaziva spavanje u roditeljskom krevetu.
Kad je naša kćer bila pet ili šest mjeseci, počeli smo dobivati upite do kada će ona spavati u našem krevetu. Mnogi su nam i prije toga rekli da bi beba morala spavati u svom krevetu, a mnogi su počeli davati savjete da bi je lagano trebali privikavati. Spavanje u zajedničkom krevetu smeta seksualnost.
Navikla sam se na savjete van pameti i svaki put bi primjenjivala taktiku 'u jedno uho mi uđe, u drugo mi iziđe'. Pustila sam ih da pričaju, tvrdoglavost mi je vrlina.
Kad je Nika bila otprilike osam mjeseci, uspavljivanje u njenom krevetu je postala nemoguća misija. Bili smo joj očito previše zanimljivi da bi zaspala i uspavljivanje je nekad trajalo i po 45 minuta. S druge strane, u tom razdoblju je nisam mogla ostaviti samu na krevetu jer je tad već puzala. Tada smo odlučili da je stavimo na spavanje u njen krevetić. Protestirala je dva tri dana, no onda se navikla. Spavala bi tri ili četri sata u komadu i potom bi se javila za sisanje. Inzistirala bi da spava s nama. Tada bi je prenijeli u naš krevet gdje bi spavala do jutra (uz dva ili tri javljanja zbog sisanja).
Nama je bilo lijepo osjetiti je među nama, a i ona je uživala. Mi dosta mirno spavamo, a i Nika se u dubokoj fazi sna ne pomakne niti mililmetar. Da sam vidjela da nekome od nas troje smeta to zajedničko spavanje, sigurno bi to promijenili. Isto tako se ne mogu žaliti da je zajedničko spavanje utjecalo na seksualni život. Što više, ne znam što se desilo, ali naš love life nikad nije bio bolji nego nakon poroda. Osim toga, zašto se ograničiti na seksanje u krevetu?
Sa sedamnaest mjeseci smo ukinuli noćno sisanje. Rekla sam joj da sisa spava i da će se ujutro probuditi. Valjda je bila zrela da razumije i lijepo je to prihvatila. Od tada je počela spavati čitavu noć. Nama je nedostajao mali crvuljak između nas, no opet smo bili sretni da se ne budi u noći. Kad bi se probudila, ispočetka je znala doći nama u krevet da se mazimo, no onda je došla faza gdje je krevet povezivala samo s spavanjem te bi rekla da Nika više neće spavati.
Kad se probudi, prve riječi su joj 'Mama, daj kavu'. Pa stvarno ne znam na koga je, haha. Vadim je iz kreveta i nosim u kuhinju gdje zajedno pravimo instant divku..
Dakle najčešće spava u svom krevetu. Par puta u mjesecu joj padne na pamet da spava u našem krevetu i to joj i dopuštamo. Neka sleti u gnijezdo kad god to želi, to je naša filozofija. Kad sam ja doma, obično je ja uspavljujem, inzistira na tome. Legnemo se u naš krevet, ona me čvrsto zagrli kako obično grli svoje plišane životinje, poljubi me više puta (a i ja nju, naravno) i tako zaspe.
Vidim da dosta roditelja vode bitku oko (ne)spavanja u zajedničkom krevetu. Moj utisak je da se djeca više opiru što više roditelji inzistiraju na odvojenom spavanju.
Osobno ne žalim da je nismo prije premjestili u njen krevet i da nismo prije ukinuli noćno sisanje. S vremenom i zrelošću sve dolazi na svoje mjesto.
petak, siječanj 1, 2010
Promijenila sam se, no sama se pitam u kom smijeru. Sve češće mi nedostaje suosjećanje prema nekim ljudima, postajem surova. Ljudi su navikli da plaču na mom ramenu. Plačite, zagrlit ću vas i udijeliti utjehu. Navikli su dolaziti i odlaziti kad su se opet počeli osjećati dobro. Neki od njih su bili kao ptičice puštene iz gnijezda. Nekad bi se vratili i tražili potporu, a neke bi odletjele u nepovrat i nikad mi nije bilo žao zbog toga.
Pun mi je nos onih ptičica koje se periodično vraćaju s istim problemom u vezi međuljudskih odnosa koji postoji duži vremenski period. Osudite me, no ponestaje mi strpljenja i energije slušati neke stvari kad vidim da se ljudi vrte u krug. Odlučila sam, nisam vam ja kanta za smeće i pop za ispovijedanje. Nedavno sam mojoj prijateljici rekla da me ne opterećuje s nekim stvarima. Očito joj konstelacija XY odgovara, inače bi nešto promijenila. Ustuknula je uvijeđena. Ne mogu biti u društvu s osobom po kojoj netko sipa drvlje i kamenje, smješkati se u facu i praviti se kao da ništa ne znam. Ne mogu.
Ne kažem da se neki problem ne može ponavaljati neko vrijeme, no postoje stvari koje se i mogu promijeniti. U suprotnom polazim od toga da teko neke borbe ljudima odgovaraju. No izostavite mene iz toga. Ne želim znati. Netko tko se godinu-dvije ponavlja na isti način je postao dosada sam sebi, a kamoli ne i drugima.
Isto tako sam izgubila i strpljenje zatvoriti jedno oko na ponasanje nekih osoba. Imam strpljenja do neke mjere, no kad mi pukne film podivljam i stvaram oko sebe obrambeni štit koji je teško probiti. Odrasli smo ljudi i svatko je zaslužan za svoje postupke. Riječ 'oprosti' gubi na značenju ako se djela ne vide.
Nekad se grozim same sebe da sam postala takva kakva sam, a sve češće sam uvjerena da sam već odavno trebala doći tu gdje jesam. Mora da je to neka vrsta samoobrane, no isto tako mislim mi je potrebna energija za neke druge stvari, za moju kćer i obitelj.
četvrtak, prosinac 31, 2009
Nije me bilo dugo, a možda je tako i bolje. Počnem nešto pisati i onda brišem, ma onda je bolje šutjeti. Nije da nisam imala ništa za reći, no nekako mi je nedostajalo snage i volje sve to prenijeti na papir. Neke sam ‘razgovore’ obavila u tišini sama sa sobom.
Ne želim stvari mijenjati ponedjeljkom ili početkom Nove godine kako to mnogi rade, stoga sam počela s jednim utorkom. Došla sam do točke kada sam sama sebi dosadna, a kamoli ne i drugima. Zbricala me seka fino na paž i osjećam se kao nova. Niki je moj novi friz bio malo neobičan, pitala je 'nema frizure', tj. kukala je gdje je duga kosa da se sa njom igra.
Osim toga sam krenula u akciju skidanja kila.Nije to previše, nakon što sam prestala dojiti nabacila sam negdje 4-5 kila..to je ostavilo traga.
Nadam se da ćemo se u sljedećoj godini češće družiti na ovom blogu, ove godine sam baš zakazala po tom pitanju.
Svima vama želim sretnu i uspješnu 2010...!!!
četvrtak, studeni 5, 2009
Danas bi htjela nešto napisati o dojenju kad prođe porodiljni i žena počne raditi. Nerijetko mi dopre do ušiju da žene prestaju dojiti kad počnu raditi jer misle da ne mogu uskladiti odsustvo zbog posla i dojenje. Stoga želim s vama podijeliti svoje iskustvo.
Kad sam počela raditi, Nika je sisala barem tri puta preko dana, nekad i češće (noći ne brojim). Tada je bila deset i pol mjeseci. Kad sam počela raditi, tu i tamo sam znala izbivati čak i po dvanaest sati. Ispočetka su mi grudi znale biti toliko pune da sam nekad morala istisnuti malo mlijeka da bi se riješila pritiska i da ne bi procurilo na bluzu. Vremenom se proizvodnja mlijeka regulirala i ubrzo mi se to više nije dešavalo.
A što je bilo s Nikom? Nika je već došla na svoje. Podojila bi je ujutro kad se probudi. Za vrijeme mog odsustva nije dramila što nema maminog mlijeka, niti je dobivala AD ili kravlje. No kad bi došla kući i kad bi me ugledala, nastala bi prava ‘histerija’. Ne bi mogla dočekati kad ne skinem kaput sa sebe i ne otkopčam bluzu. Ne mogu vam opisati to oduševljenje kad bi skužila da će moći sisati. Kad bi došla s posla, bila bi njena i samo njena. Znala bi visiti na meni i po pola sata, a nekad i duže. Čini mi se kao da je kroz to maženje i sisanje željela nadoknaditi našu odvojenost i to je za meine bilo u redu.
Preko noći se javljala dva do tri puta, u ekstremnim slučajevima i češće. Prije nego sam počela raditi sam razbijala glavu kako uskladiti neispavanost sa poslom, no moram priznati da se i nisam osjećala posebno neispavana. Kad bi se javila u noći, ja bi je ‘prištekala’ da sisa, a ona bi se nakon podoja (koji je obično trajao deset do petnaest minuta) samo okrenula na stomak i nastavila spavati. Spavala je s nama i činjenica da se zbog podoja nism ustajala i posebno razbuđivala mi je isto pomoglo da si olakšam noći i radne dane. Nije nam smetala u krevetu jer ona dosta mirno spava.
Mislim da je usklađivanje dojenja i povratak na posao oko godine posebno jednostavan. Mlijeko više nije primarni izvor hrane is toga mu je sasvim dovoljno jutarnje i večernje dojenje, da ne spominjem ona noćna. Dijete će se vrlo brzo naviknuti na novu situaciju. Ako imate neko normalno radno vrijeme i ne izbivate konstantno više dana, ne vidim razlog za prekidanje dojenja. Što više, mislim da istovremeno prekidanje dojenja i odlazak na posao može biti traumatičan za dijete – to su na neki način dva gubitka. Ako uz sve to dodam da povratak na posao često znači i da je dijete zbrinuto u jaslicama, onda dojenje može biti samo od koristi. Dijete kroz dojenje ipak djelomično dobiva prirodni imunitet preko majčinog mlijeka, a u jaslicama vrebaju viroze i ostale bolesti.
Nastavljanje dojenja nakon povratka na posao vidim samo kao prednost, a povratak na posao ne vidim kao razlog za prestank dojenja.