Promijenila sam se, no sama se pitam u kom smijeru. Sve češće mi nedostaje suosjećanje prema nekim ljudima, postajem surova. Ljudi su navikli da plaču na mom ramenu. Plačite, zagrlit ću vas i udijeliti utjehu. Navikli su dolaziti i odlaziti kad su se opet počeli osjećati dobro. Neki od njih su bili kao ptičice puštene iz gnijezda. Nekad bi se vratili i tražili potporu, a neke bi odletjele u nepovrat i nikad mi nije bilo žao zbog toga.
Pun mi je nos onih ptičica koje se periodično vraćaju s istim problemom u vezi međuljudskih odnosa koji postoji duži vremenski period. Osudite me, no ponestaje mi strpljenja i energije slušati neke stvari kad vidim da se ljudi vrte u krug. Odlučila sam, nisam vam ja kanta za smeće i pop za ispovijedanje. Nedavno sam mojoj prijateljici rekla da me ne opterećuje s nekim stvarima. Očito joj konstelacija XY odgovara, inače bi nešto promijenila. Ustuknula je uvijeđena. Ne mogu biti u društvu s osobom po kojoj netko sipa drvlje i kamenje, smješkati se u facu i praviti se kao da ništa ne znam. Ne mogu.
Ne kažem da se neki problem ne može ponavaljati neko vrijeme, no postoje stvari koje se i mogu promijeniti. U suprotnom polazim od toga da teko neke borbe ljudima odgovaraju. No izostavite mene iz toga. Ne želim znati. Netko tko se godinu-dvije ponavlja na isti način je postao dosada sam sebi, a kamoli ne i drugima.
Isto tako sam izgubila i strpljenje zatvoriti jedno oko na ponasanje nekih osoba. Imam strpljenja do neke mjere, no kad mi pukne film podivljam i stvaram oko sebe obrambeni štit koji je teško probiti. Odrasli smo ljudi i svatko je zaslužan za svoje postupke. Riječ 'oprosti' gubi na značenju ako se djela ne vide.
Nekad se grozim same sebe da sam postala takva kakva sam, a sve češće sam uvjerena da sam već odavno trebala doći tu gdje jesam. Mora da je to neka vrsta samoobrane, no isto tako mislim mi je potrebna energija za neke druge stvari, za moju kćer i obitelj.

Nije me bilo dugo, a možda je tako i bolje. Počnem nešto pisati i onda brišem, ma onda je bolje šutjeti. Nije da nisam imala ništa za reći, no nekako mi je nedostajalo snage i volje sve to prenijeti na papir. Neke sam ‘razgovore’ obavila u tišini sama sa sobom.
Ne želim stvari mijenjati ponedjeljkom ili početkom Nove godine kako to mnogi rade, stoga sam počela s jednim utorkom. Došla sam do točke kada sam sama sebi dosadna, a kamoli ne i drugima. Zbricala me seka fino na paž i osjećam se kao nova. Niki je moj novi friz bio malo neobičan, pitala je 'nema frizure', tj. kukala je gdje je duga kosa da se sa njom igra.
Osim toga sam krenula u akciju skidanja kila.Nije to previše, nakon što sam prestala dojiti nabacila sam negdje 4-5 kila..to je ostavilo traga.
Nadam se da ćemo se u sljedećoj godini češće družiti na ovom blogu, ove godine sam baš zakazala po tom pitanju.
Svima vama želim sretnu i uspješnu 2010...!!!

 

Danas bi htjela nešto napisati o dojenju kad prođe porodiljni i žena počne raditi. Nerijetko mi dopre do ušiju da žene prestaju dojiti kad počnu raditi jer misle da ne mogu uskladiti odsustvo zbog posla i dojenje. Stoga želim s vama podijeliti svoje iskustvo.
Kad sam počela raditi, Nika je sisala barem tri puta preko dana, nekad i češće (noći ne brojim). Tada je bila deset i pol mjeseci. Kad sam počela raditi, tu i tamo sam znala izbivati čak i po dvanaest sati. Ispočetka su mi grudi znale biti toliko pune da sam nekad morala istisnuti malo mlijeka da bi se riješila pritiska i da ne bi procurilo na bluzu. Vremenom se proizvodnja mlijeka regulirala i ubrzo mi se to više nije dešavalo.
A što je bilo s Nikom? Nika je već došla na svoje. Podojila bi je ujutro kad se probudi. Za vrijeme mog odsustva nije dramila što nema maminog mlijeka, niti je dobivala AD ili kravlje. No kad bi došla kući i kad bi me ugledala, nastala bi prava ‘histerija’. Ne bi mogla dočekati kad ne skinem kaput sa sebe i ne otkopčam bluzu. Ne mogu vam opisati to oduševljenje kad bi skužila da će moći sisati. Kad bi došla s posla, bila bi njena i samo njena. Znala bi visiti na meni i po pola sata, a nekad i duže. Čini mi se kao da je kroz to maženje i sisanje željela nadoknaditi našu odvojenost i to je za meine bilo u redu.
Preko noći se javljala dva do tri puta, u ekstremnim slučajevima i češće. Prije nego sam počela raditi sam razbijala glavu kako uskladiti neispavanost sa poslom, no moram priznati da se i nisam osjećala posebno neispavana. Kad bi se javila u noći, ja bi je ‘prištekala’ da sisa, a ona bi se nakon podoja (koji je obično trajao deset do petnaest minuta) samo okrenula na stomak i nastavila spavati. Spavala je s nama i činjenica da se zbog podoja nism ustajala i posebno razbuđivala mi je isto pomoglo da si olakšam noći i radne dane. Nije nam smetala u krevetu jer ona dosta mirno spava.
Mislim da je usklađivanje dojenja i povratak na posao oko godine posebno jednostavan. Mlijeko više nije primarni izvor hrane is toga mu je sasvim dovoljno jutarnje i večernje dojenje, da ne spominjem ona noćna. Dijete će se vrlo brzo naviknuti na novu situaciju. Ako imate neko normalno radno vrijeme i ne izbivate konstantno više dana, ne vidim razlog za prekidanje dojenja. Što više, mislim da istovremeno prekidanje dojenja i odlazak na posao može biti traumatičan za dijete – to su na neki način dva gubitka. Ako uz sve to dodam da povratak na posao često znači i da je dijete zbrinuto u jaslicama, onda dojenje može biti samo od koristi. Dijete kroz dojenje ipak djelomično dobiva prirodni imunitet preko majčinog mlijeka, a u jaslicama vrebaju viroze i ostale bolesti.
Nastavljanje dojenja nakon povratka na posao vidim samo kao prednost, a povratak na posao ne vidim kao razlog za prestank dojenja.

Prošlo je dosta vremena od odvikavanja. Pitam se što se promijenilo? Naš odnos je postao još prisniji. Čini mi se da Nika prestanak sisanja pokušava nadoknaditi na neki drugi način i tako se lijepi na mene kao mali čičak. U takvim trenucima pomislim da ne bi bila takva da joj nisam uzela ono što je za nju bila normala punih devetnaest mjeseci. Želim joj taj nedostatak nadoknaditi na najbolji mogući način. Puno se bavim s njom, a problemi nastaju kad zbog posla moram biti odsutna. Kad se vratim s posla, očito se ne zna nositi sa svojim emocijama i počne revoltirati za svaku sitnicu. Bilo je toga kad bi se vratila s posla i prije, no ne baš u toj mjeri. Par puta je tražila da sisa i dala sam joj, no kad je vidjela da nema mlijeka, brzo je odustala.
Mislim da sam joj konačno odvajanje od sisanja priredila na najblaži mogući način. U principu joj nikad nisam nudila da sisa za svaku sitnicu, a vremenom sam korak po korak smanjivala broj podoja i tako smo u zadnjih mjesec ostali na samo jednom jutarnjem podoju. Sjetih se pedijatrice koja mi je kad je Nika bila dvanaest mjeseci predložila da zbrišem negdje za vikend i da je tako odviknem sisanja. Bila sam šokirana.
Tek prošli tjedan sam se počela 'nalijevati' čajevima od kadulje i mente koji pridonose smanjenju proizvodnje mlijeka. Da, čekala sam. Željela sam biti sigurna da više neće inzistirati na sisanju.
Jedna era je gotova i imam je u divnom sjećaju. Ispočetka sam se osjećala prazno, a nekad me prala i grižnja savjesti. U jednom trenutku se osjećam kao grozno, a onda počnem pričati sama sa sobom da ne budalim. Da li sam joj mogla dati bolje i više? Mogla sam..možda. Znam da su ove nebuloze rezultati hormona koji će se tek posložiti i koji do tada igraju ludu igru. Znam da su i tuga i suze normalne.
Znam da sam dala sve od sebe, a znam i da se po tom pitanju nikad ništa neće promijeniti. Znam da je tako.

Znala sam da to zadnje sisanje prožeto emocijama neće biti i povratak na sisanje. Uzimala sam ozbiljno Nikine potrebe i kad je uistinu inzistirala na sisanju, onda sam joj i dala. Obećah sama sebi da joj ne želim uskraćivati ono što joj treba. Čini mi se da je dobro prihvatila prestanak sisanja. Jedino što je visila više na meni nego obično. Bila je i pravi čičak, sad mi se čini da je malo bolje.Sljedeća jutra se nije ni sjetila da pita za sisanje. No jedno popodne nakon spavanja me ipak uhvatila na brzaka. Sjela mi je u krilo kao i prije kad bi sisala, a ja sam zaboravila staviti flastere. Počela me vući za majicu da hoće sisati. Nisam imala argumenata da joj kažem da je bolesna i dala sam joj. Pitala sam je da li ima mlijeka, a ona je govorila da ima. Uživala je polako dodirivajući kosu dok me gledala ravno u oči. Kao kad se ja dočepam najslasnije belgijske čokolade. Suze si mi počele frcati od olakšavanja i sreće. Plakala sam, a ona se sisajući priljubila uz mene. Gledala me u čudu što plačem.
'Mama, nemoj pakati! Mamaaaa! Nete tuzna' protestirala je Nika apelirajući da prestanem plakati i da ne budem tužna.
Kako da objasnim djetetu da ne mogu protiv toga? Stišćem je uz sebe i ponavljam po petso puta da je jako volim, najviše. Neće mama plakati, govorim joj pokušavaju ukloniti tragove suza. Sretna sam što si me izabrala za mamu, jako sretna.
Bio je to zadnji put da je pravo sisala. Bila je to srijeda, zadnji dan u mjesecu rujnu. Pitala je još dva puta da hoće sisati, ali vidjela sam da u stvari ne inzistira. Par puta je znala povući, no mlijeka više i nema. Koristila sam naš stari trik – ako joj mogu odvući pažnju s nečim drugim, onda joj to sisanje i nije tako bitno uz napomenu da je sisa bubana. Uspjela sam je odviknuti sisanja bez neke sile.

Jedno jutro smo se odlučili na konačno odvikavanje. Knedla mi stoji u grlu. Kroz glavu mi prolazi milijun pitanja. Kako će reagirati, da li će prihvatiti činjenicu da je sisa bolesna i da više nikada neće ozdraviti? Jedna era se bliži kraju. Nikad više, nikad više. Rekla sam sama sebi osjetim li da se baca u očaj zbog ukidanja i tog (zadnjeg) jutarnjeg dojenja, da ćemo stati i pričekati dok ne bude spremna.
Neke su žene možda sretne s dobivenom 'slobodom', no ja joj se uopće ne veselim. Imam osjećaj kao da nisam spremna, no koliko bi još trebali čekati? Uskoro će joj vjerovatno početi nicati ostali zubi, to bi svakako bio nepovoljan trenutak za odvikavanje.
Polijepila sam flastere na bradavice tako da joj mogu objasniti da je tita bubana. Probudila se kao u uvijek negdje oko pola šest i počela se bacati u polusnu (ništa neobično, to je radila i prije). 'Ljubavi, sisa je bubana' i pokažem joj flastere na grudima. 'Sisssaaaaa', zaplakala je panično. 'A što kažeš da ti napravim kavu?' (divku, razumije se). 'Kavaaaaaaaaaaaaa', opet se javila. Odahnula sam. Znači da joj sisa nije od tolikog značenja. Popila je kavu, no teško joj je palo da opet nastavi spavati. Nakon sisanja bi se obično još okrenula i nastavila spavati. Preko dana sam joj svako malo nosila flastere tako da nije tražila da sisa. Podragala bi grudi i rekla da su bubane. Knedla mi je bila u grlu. Ne volim je lagati.
Drugo jutro je tražila da sisa na sličan način kao i dan prije, no kad sam rekla da su bubane, više nije tražila ali ni protestirala. Sve je funkcioniralo po planu, sve dok jedan dan nije mogla zaspati čak i nakon osam sati provedenih u budnom stanju. Bila je tako nervozna da je ništa nije moglo smiriti. Znala sam da sad treba to sisanje, mada nije tražila.
'Kad počneš s odvikavanjem nema ti povratka. Nemoj popuštati' odzvanjale su mi u glavi riječi jedne bakice. No opet me lomilo. Kako da je ostavim tako bespomoćnu u ovom stanju? Ostavila sam je u sobi u nadi da će zaspati. Kad sam se vratila u sobu, dobro da mi srce nije puklo. Moje dijete je sisalo palac!!! To nikada nije radila. Palac! Do sada nije htjela niti dudu niti bočicu, a da sad počne sisati palac? Ne, ne! Čak i uz opasnost da se vratimo na isto, nisam mogla dopustiti da kompenzira nedostatak s palcom. Grudi su mi pucale koliko su bile pune. Skinula sam flastere. Uzela sam je i čvrsto privila uz sebe. Kad smo se sjele na sofu, počela sam joj objašnjavati.
'Ljubavi, pogledaj. Mislim da sika nije više bolesna. Hajde probaj', rekoh joj. Oprezno je počela sisati, kao da ne vjeruje svojim ušima i ustima.'Jel ima mlijeka?', upitah je.
'Ima, ima..' mrmljala je sisajući. Nas dvije smo se taj dan opet stopile u jedno. Ona je polako tonula u san, a ja sam ridala od olakšanja da sam joj unatoč svemu mogla dati ono što je trebala. Zaspale smo, ona naslonjena na moje grudi, a ja u suzama. Mislila sam da je to bilo oproštajno sisanje. Koji prekrasan poklon..
(nastavlja se..)